Registracija Vam omogućuje: stavljanje sadržaja na stranice, izmjenu vaših sadržaja te komentiranje svih ostalih sadržaja.
Ako ste dužnosnik imate mogućnost mijenjati svoje osobne podatke. Dopunjavati životopis, dodavati fotografije, te dodavati funkcije na kojima ste bili ili jeste. Također možete dodavati sve nove sadržaje ili komentirati druge.
Vatche Arslanian, Armenac iz Kanade, ubijen je ovog tjedna u Bagdadu, dok je vozio auto s oznakama Crvenoga križa. Na humanitarni rad potaknule su ga izbjeglice s Kosova, koji su došli u Oromocto 1999., gdje je tada bio dogradonačelnik. Priključio se Crvenom križu 2000. Od srpnja 2001. vodio je opskrbljivanje pitkom vodom za sedam glavnih bolnica u Bagdadu. Dnevno su dijelili po 22.000 vrećica pitke vode. Da je otišao, mnogo ljudi bi stradalo.
Ostao je - rodio se u Armeniji, došao u Kanadu, humanitarno aktivirao pomažući izbjeglicama s Kosova, stigao u Irak. Vatche Arslanian imao je 48 godina kad je ubijen noseći vodu pacijentima u bolnicu. Ostavio je poruku »Najveće zadovoljstvo je pomagati ljudima. To je ono što pokreće srce.«
Na SARS je prvi upozorio svijet dr. Carlo Urbani. Podlegao
U grčkoj drami izbor je neizbježan i nemoguć. Orest mora osvetiti oca, a da bi osvetio oca, mora ubiti majku. Otac ne smije ostati neosvećen. Majku se ne smije ubiti. Na simboličkoj razini: ne djelovati je nedopustivo, djelovati je grješno. Samo je Atena mogla razriješiti taj prijepor. Atena ne bdije nad našim današnjim svijetom. A nedjelovanje je i dalje nedopustivo, a djelovanje se čini jednako griješnim.
Na TV dnevniku gledam ukop žrtava Srebrenice. Dugi niz otvorenih raka. Stotine, stotine raka. Žena što je izgubila muža i dva sina. Muža ukapa. Željela bi kaže i sinove. Samo još to želi. A ne zna gdje su im tijela. Onda, u arhivskom kadru Ratko Mladić poletno i samouvjereno nešto zapovijeda. U drugom kadru Ivanić iz Republike Srpske. Očekivalo se, kaže spiker, da će
Obećavam sam sebi: neće me ponijeti, neću izgubiti osjećaj za stvarnost, neću podleći euforiji i izgubiti samokritičnost
Nedjelja, 10. 1. Pobjeda! Neobično mi je čuti kako mnoštvo skandira moje ime
Dan odluke. Nakon čvrstog sna, duljeg nego inače, ustao sam oko 8 sati. Supruga Tanja već je počela pripreme za odlazak na izbore. Noć prije, oko 3 sata, uputio sam se na Autobusni kolodvor po kćer koja je zadnji tjedan prije izbora provela na skijanju. To je zaista dobar način da bude malo zaštićena, izvan ludnice zadnjeg predizbornog tjedna. Na biralište će poslijepodne, kad se naspava. Zajednička kava i razgovor o izbornim izgledima. Zadnje ankete, one od prekjučer, neobjavljene jer je predizborna šutnja, daju mi prednost od oko 24 %, naravno, u Hrvatskoj,
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajnost i ova humoreska o karici nema namjeru nikoga uvrijediti. Autor mi je nopoznat a do mene je dolutala s nepoznate mi e-adrese.
****************************
Atmosfera je pred usijanjem. Prigušena glazba u offu dovodi dramu do granica izdržljivosti, baš kao u horor filmu. Krupni grašci samrtnog znoja vlaže lica preostalih natjecatelja, kamera zumira jednog za drugim, ruke drhte, flomasteri nesigurno plešu po tablicama plave, stranačke boje. Vrijeme je odluke.
Voditeljica crne, ispeglane kose i britka jezika - nazovimo ju Manuela - pogledom strijelja sudionike:
Vrijeme je isteklo, banku ne prihvaćam! U ovome krugu mogli ste drpi..., pardon, bankirati deset milijardi, a vi ste bankirali bijednih milijardu i pol. Razmislite malo; tko misli da je HDZ Hrvatsko društvo zatucanih? Tko se je najeo kalija
U prvim danima 1992, kad je prema svim procjenama bilo moguće pobjedonosno okončati rat, agresoru je potpisivanjem tzv. trajnog primirja ostavljeno da se oporavi, a ministar Šušak pokreće veliku demobilizaciju Hrvatske vojske i njenu intenzivnu politizaciju. Dovršava se istjerivanje profesionalnih časnika, koji su bili samo ratna potreba, a visoke činove dobivaju stranački podobni »naši ljudi« bez ikakva, ili s ograničenim vojnim znanjem. Na samom kraju godine umirovljen sam i ja zajedno s 23 generala i brigadira koji su podnijeli najveći teret obrane; mjesec dana ranije dužnosti je razriješen i načelnik GSHV general Tus.
Sve je bilo spremno za pretvaranje HV u stranačku vojsku i njenu protuustavnu upotrebu u BiH. Ondje gotovo potpuno prestaju neprijateljstva između HV-a i HVO-a, s jedne strane, i srpske vojske s druge strane. Štoviše, počela je
Obrambeni planovi i prijedlozi Ministarstva obrane i mene osobno imali su kontinuiranu, odlučnu i eksplicitnu potporu samo Stjepana Mesića, te od prilike do prilike, uvijenije, Franje Gregurića, Milana Ramljaka i Josipa Manolića. (Naravno, kada je najzad počelo osvajanje vojarni i preuzimanje ratne tehnike JNA, sudionici tih akcija imali su svu potporu Glavnog stožera HV, osnovanoga 21. rujna, i postupali su po njegovim zapovijedima.)
S druge strane, veoma je indikativno da na svim tim sjednicama i sastancima nitko nikad nije izrijekom kazao nešto p r o t i v mojih prijedloga, iznio neki protuargument ili dao eksplicitnu potporu predsjedniku Tuđmanu kada ih je odbijao ili ismijavao. On je j e d i n i bio uvijek i otvoreno protiv, a svi ostali su bilo šutjeli, bilo izgovarali
Iako je u Oružanim snagama SFRJ oduvijek vladao doktrinarni stav da je ljudski faktor najvažniji i presudan u odnosu na druga tri faktora oružane borbe, ideološki zaslijepljeni i predrasudama zarobljeni upravljački vrh JNA to je u ključnom trenutku previdio i pomislio da će sve riješiti tenkovi, a ne ljudi, njihova motivacija, politička volja, borbeni moral i sposobnost.
Simbol te njihove odvojenosti od stvarnosti jest strogo povjerljiva informacija u kojoj očajno Zapovjedništvo 14. (ljubljanskoga) korpusa 8. srpnja 1991. pita SSNO »da li su savezni organi vodili računa prilikom donošenja odluke o angažovanju JNA na ovakav način da pretežan dio starješina živi dugo na ovoj teritoriji i da su ovdje zasnovali svoje porodice (ova situacija je proizvela mnoge porodične traume i tragedije)«.
Naime, upravljački vrh JNA bio je posve zanemario element konkretne
U MORH-u je već 1990. bila izrađena evidencija, zapravo prijepisi iz službene vojne evidencije vrste i količine tehnike i streljiva u skladištima i vojarnama. Bila je veoma precizna i stalno se obnavljala. Imali smo pregled stanja u velikim skladištima od Sv. Roka i Oštarija u Lici do Doljana pokraj Daruvara, te nizu drugih, a o malima i srednjima da se i ne govori.
U planovima obrane posebna je pozornost bila usmjerena na lokacije sa sredstvima koja smo držali najučinkovitijima i najprikladnijima za načine borbenih djelovanja što smo ih predviđali, ponajprije na tenkovsku tehniku i topništvo za podršku.
Primjerice, na našem teritoriju, u Đakovu i Virovitici, bile su dvije protuoklopne brigade punog sastava koje su nam bile izuzetno važne, jer je jedna u izravnoj borbi mogla zaustaviti napad cijele suvremene tenkovske
Na Antunovo, 13. lipnja 1992, malo više od mjesec dana nakon sastanka Karadžić -Boban u Grazu, nas tridesetak okupilo se u vrtu jednoga prijatelja koji je slavio imendan.
Predvečer se za stolom nekako zateknu moja supruga Stanka i Mate Boban i odmah počne žestoka rasprava u kojoj se spominjala i situacija u bosanskoj Posavini, gdje je obrana očajnički nastojala zaustaviti srpsku ofenzivu. Boban je nešto pripovijedao o osnivanju hrvatske općine Usora kako bi Hrvati u tom području bili »svoji gospodari«, na što ga je Stanka upitala:
- Hoćete li to praviti geto?
- Ako mene balije budu i dalje zajebavali za Usoru, ja ću Srbima dati koridor!
- Tko si ti i tko ti daje pravo da nekome nešto daješ?! - uzrujala se Stanka. - Ti možeš davati samo što
Sto sedma brigada HV bila je vrlo dobra, uvježbana i snažna postrojba Operativne zone Osijek. Od 3. siječnja 1992, kad je u Sarajevu potpisano tzv. trajno primirje, nalazila se u obrambenom rasporedu u zoni sela Nard uz Dravu do granice s Mađarskom. Njene snage u veličini otprilike jedne bojne držale su otprije i dio teritorija u Baranji, s tim što su se te posade zbog teških uvjeta mijenjale svakih 12 ili 24 sata. S dolaskom proljeća njihovi su se rovovi i skloništa na lijevoj obali Drave počeli puniti vodom.
Staro je i međunarodno priznato vojno pravilo da se i za primirja tolerira popravljanje taktičkog položaja neke postrojbe, no zapovjednici su, držim, imali na umu i osvajanje tzv. Baranjskoga trokuta izbijanjem na crtu Nard - Jagodnjak - Petkovac. Time bi se
Kao glavni inspektor obrane ocijenio sam u prosincu 1991. da je najveća kriza naše obrane na relaciji Ston-Dubrovnik i Ston-Hutovo. Zapovjednik tog sektora bio je pukovnik Luka Džanko, koji je netom zamijenio osebujnoga Matu Šarliju Daidžu, o kojemu je Šuškov krug stvarao famu kao o čovjeku velikih mogućnosti.
Neko vrijeme po dolasku u Hrvatsku on se predstavljao »iskusnim hrvatskim časnikom iz Drugoga svjetskog rata«, jednim od onih »spasitelja« čiji su povratak bučno najavljivali Šuškovi ljudi, no to nije bilo točno. Stariji Dubrovčani su ga se sjećali, a i moja je supruga poznavala tu obitelj. Daidža, pravim imenom Nijaz Batlak, rođen je 1925. u Cavtatu i odrastao je na Zvekovici, u Konavlima, gdje mu je otac radio na željeznici. Brat mu je bio u ustašama, ali ne i on. Poslije rata
Posebna priča u slučaju tzv. specijalnih postrojbi bila je brigada Zrinski - Frankopan. Baza joj je bila u centru za obuku u Kumrovcu, zapovjednik sâm Ante Roso, a formalno se dijelila na bojnu Zrinski pod zapovjedništvom pukovnika Milenka Filipovića, sastavljenu isključivo od mladih ljudi bez dana provedena na bojištu i uvježbavanih punih šest mjeseci, od jeseni 1991. do proljeća 1992, te bojnu Frankopan pod zapovjedništvom pukovnika Ilije Tota, sastavljenu uglavnom od boraca s ratnim iskustvom sa svih bojišta.
Ilija Tot osoba je koju treba izdvojiti iz skupine legionara što su u tijeku 1991. pristigli u Hrvatsku. Bio je pravi vojnik, najobrazovaniji i najsposobniji među njima, i jedini sa časničkim činom; u Hrvatsku je došao kao kapetan. On i dvojica njegovih prijatelja, stranaca, jedini su u Legiji stranaca, osim borbenih rezultata,
Otkad sam na zasjedanju Sabora 24. kolovoza izabran za ministra obrane, odlučno sam držao da Hrvatska - prema Ustavu i Zakonu o obrani - ima pravo na vlastitu oružanu silu koja se zove Teritorijalna obrana Republike Hrvatske. Ma što o tome mislio upravljački vrh JNA i bez obzira na to što joj je on u svibnju 1990. protuustavno oduzeo oružje, TO je kao republička vojska bila i ostala neotuđivo pravo Hrvatske, kako u organiziranju i naoružavanju, tako i u pogledu upravljanja i zapovijedanja. Ta se vojska može i drugačije nazvati, ali kako je u Ustavu od 22. prosinca 1990. zadržan termin TORH, nema razloga da se hrvatska vojska ne razvija legalno pod tim nazivom.
Stoga sam odlučno ustao protiv bilo kakvih vojnih formacija koje ne bi bile pod jedinstvenim zapovijedanjem
Iako smo svečanim zborom ZNG na igralištu NK Zagreb 28. svibnja 1991. formalno zaokružili obrambeni sistem, još nisu bili riješeni neki važni problemi kojih smo u Ministarstvu obrane odavna bili svjesni, ali nismo imali moć da ih zadovoljavajuće riješimo. Prvi je bio uspostava vojnog ustroja ZNG u pogledu upotrebe prema vojnim pravilima, ukratko - da se formacije mogu pokretati bilo gdje na teritoriju Hrvatske i biti upotrijebljene za bilo koji borbeni zadatak, da se zadaci izvršavaju u kontinuitetu i da ne postoji dnevno radno vrijeme...
Već prilikom prvih pokretanja postrojbi ZNG na zadatke prema vojnim pravilima njihovi su pripadnici počeli postavljati pitanja radnog vremena, redovnih plaća, stalnog mjesta boravka, stanova, dakle sva ona pitanja koja su bila regulirana ugovorima o zaposlenju u MUP-u. Iz tih je razloga počelo znatno osipanje
Nakon mučnog razgovora s predsjednikom Tuđmanom uvečer 29. srpnja 1991. pošao sam obilaznim putem u Zapovjedništvo ZNG na Tuškancu 36 i naišao na tenisko igralište. Predsjednik je već bio ondje, spreman za igru. Atmosfera kao da će biti sto godina mira, kao da je država apsolutno sigurna!? Poslije sam doznao da se te večeri igrao pravi turnir, pa preferans do zore.
Što sam podrobnije analizirao kako su gotovo sva skladišta JNA u Sloveniji osvojena bez sukoba ili uz kratku borbu, to sam bio uvjereniji da i mi situaciju možemo preokrenuti u svoju korist, čak lakše nego Slovenci. Osvojenim oružjem razvili bismo sve 32 brigade hrvatske vojske i nekoliko brigada rodovskih jedinica, što je s već postojećim snagama ZNG, pričuvne policije i samostalnih bojni više od 130.000 vojnika kopnenih snaga, te
Sporazumi o mirnom odlasku JNA što ih je u studenome 1991. Vlada prema nalogu predsjednika Tuđmana sklopila s agresorom bez konkurencije ulaze u vrh apsurda u ratu koji je ionako obilovao protuslovnim, nerazumnim, čak izravno samoubilačkim potezima službene hrvatske politike. Njima je zajamčen slobodan i siguran odlazak izvan Hrvatske svim samostalnim postrojbama JNA, 10. (zagrebačkom) i 13. (riječkom) korpusu, svim skladišnim grupama, sa svim naoružanjem i vojnom opremom, tehnikom remontnih zavoda itd.
Temeljni sporazum, iz kojega su proizašli oni koji su tretirali situaciju na lokalnim razinama, nesporno jest tehnički dobar i formalno nedvosmislen, ali je prema stvarnom sadržaju i s obzirom na konkretnu vojno-političku situaciju u kojoj je sročen apsurdan, ako ne i veleizdajnički.
Već 10 godina pred javnošću se skrivaju ti sporazumi, pogotovo njihovi aneksi, naizgled puke brojke, datumi
Htjedoh danas napisati poneku o 3. siječnja 2000. godine, izbornom danu poslije kojega doista u politici više nije, niti će ikada biti isto. Htjedoh napisati pokoju o danu koji je promijenio Hrvatsku. Danu koji je označio novu eru demokracije, one stvarne, a ne samo deklaratorne; danu koji je značio promjenu vlasti koji je zemlju učinio modernijom, civiliziranijom i slobodnijom... danu koji je zemlju izvukao iz međunarodne izolacije...
No, kako mi ne biramo događaje, nego oni očito biraju nas, današnji dan će ostati ipak zabilježen po nečemu drugome.
Malo iza 10 sati ujutro sam dobila SMS u kojem je pisalo kako će u 12.00 sati Ivo Sanader održati pressicu u sjedištu HDZ-a. Nije slutilo na dobro.
Ivo Sanader danas je gotovo na silu ušao u prostorije HDZ-a i održao izvanrednu press-konferenciju. Bila to iznvaredna presica ne samo po sadržaju nego i načinu sazivanja i održavanja. U vrhu HDZ-a o Sanaderovoj press-konferenciji nisu znali ništa. Jadranka Kosor, predsjednica HDZ-a ni nakon nekoliko sati ne daje izjave na upite mnogobrojnih novinara.
Što je to bilo ili jeste toliko izvanrednoga da je Sanader morao održati press-konferenciju u nedjelju.? Zašto o presici nisu znali u stranci? Zašto Jadranka ne daje izjave? Zašto je Sanadera na presici pratilo desetak saborskih zastupnika?
Kao razloge obračanja novinarima Sanader je naveo izuzetno slabi izborni rezultat Andrije Hebranga u prvom krugu predsjedničkih izbora. „Nije HDZ stranka 12%“, grmio je doktor Sanader. I nije kriv Hebrang, poručuje . Krivac
Hrvatska i njezino gospodarstvo nalaze se pred najvećim izazovima u posljednjih desetak godina. Trendovi erozije ekonomija u našem okruženju polako se zaustavljaju, a Hrvatska još nije dotaknula dno.
Godinama poticana potrošnja iznad vlastitih mogućnosti, temeljena na zaduživanju u inozemstvu i uvozu svega i svačega, te uporno zanemarivanje domaćeg realnog sektora učinili su hrvatsko gospodarstvo slabašnim i neotpornim na izazove ovakvih kriza.
Posve je jasno da su naše neravnoteže i deficiti rezultat pogrešnog ekonomskog modela, a ne samo globalne krize, zbog čega će oporavak bitno kasniti za zemljama u okruženju. Kriza uvijek sužava prostor za vođenje održive ekonomske politike.
Monetarna politika odavno je zadana, a njezin doprinos svodi se na tezu: osigurat ćemo dodatnu likvidnost u sustavu ako ste je spremni potrošiti u produktivne svrhe, a ne u krpanje proračunskih rupa
Na predsjedničke izbore izašlo je svega 43,95% birača!
Samo 1.975.750 od upisanih 4.495.058 punoljetnih državljana Hrvatske iskoristilo je svoje pravo na odlučivanje o novom predsjedniku Republike.
U svom jedinom predizbornom zapisu „Od dvanaestoro, šestero ekshibicionista i tri opasna“ napisao sam i ovo:
„Jednu zamjerku upućujem svima kandidatkinjama/kandidatima: gotovi ništa nisu uradili na mobiliziranju birača za što veči izlazak na izbore. Nitko nije biračima rekao ZAŠTO je izlazak na izbore VAŽAN....“
Utrošili su strašno puno novaca, vremena i truda na predstavljanju sebe, neki onakvih kakvi doista jesu a većina na svoju ispeglanu, dotjeranu i uljepšanu sliku. I zaboravili na birače. Zaboravili su im objasniti ZAŠTO izaći na izbore. U zadnjem tjednu kampanje gotovo da nije bilo razgovora u kojem me ljudi nisu pitali isplati li se uopće izaći na
Hrvatsko-muslimanski sukob se nije mogao izbjeći i zbog povijesnih naslaga nepovjerenja.
Tuđman Franjo, u interviewu glavnim urednicima "hrvatskih medija": Hrvatske televizije, Hrvatskog radija, Hrvatskog vojnika, Hrvatskog slova, Vjesnika, Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije i Velebita , 1997
