Radovi

Akademski slikar, karikaturist, grafički dizajner, pjevač, kozer, jedriličar... Svestrani talent. Nakon mature u splitskoj Školi primijenjene umjetnosti, Likovnu akademiju, kao najbolji student u klasi, završio je u Sarajevu koncem 70-ih godina prošlog stoljeća.

Kao grafički urednik, posao nalazi u Slobodnoj Dalmaciji, gdje je stotinama oglasa podario vizualni identitet, prepoznatljiv i u struci iznimno cijenjen. Usput je štancao ilustracije i karikature.

Djeluje potom u Feral Tribuneu. Nakon gašenja tog tjednika, vraća se onomu od čega je bez uspjeha pokušao pobjeći – štafelaju.

Izguran na marginu, prateći uspjehe tolikih površnih, falših i beskičmenih, znao je da se tu zatekao zato što je bio bolji i vrliji, a ne zato što je slab. Posljednju izložbu svojih ulja na platnu imao je u Amsterdamu, a zadnje što je u Splitu izlagao bile su karikature nositelja lista na minulim izborima.

Spremao se ponovno u Amsterdam. Kad sam ga posljednji put posjetio u bolnici, govorio mi je da je, po narudžbi Crkve, počeo raditi na velikom ulju na platnu s motivom Posljednje večere. Nije ju uspio dovršiti. Imao je 57 godina. Samo.

Dražen Duilo - 03.05.2010.- Slobodna Dalmacija

Rudi Stipković Stip najveći je hrvatski portretni karikaturist i jedinstveni sportski karikaturist u svijetu. Kontinuirano je objavljivao karikature od 20. rujna 1953. godine, više od 50 godina. Rođen je 1939. godine u Začretju, a školovanje je nastavio u Zagrebu. Cijeli radni vijek, od 1962. godine bio je zaposlen u Sportskim novostima kao likovno – grafički urednik SN, SN revije i Sprinta, te komentator-karikaturist.

Nema hrvatskog sportaša kojeg nije nacrtao, a proslavio se i crtežima najvećih svjetskih zvijezda (Lauda, Prost, Fischer, Spaski…) čije su karikature prenijele najpoznatije svjetske novine. Stipkovićevi radovi neizostavno prate izbore najboljih sportaša godine, kao jedinstveni poklon za pobjednike, a njegove izložbe organizirane su uz velike priredbe kao što su Univerzijada ili Europsko prvenstvo rukometaša. Njegovi crteži rađeni su i kao veliki posteri i plakati sportaša, a bili su i službeni plakati velikih natjecanja, na primjer, teniskog Davis cupa. U Narodnom sportu, sportskoj rubrici Narodnog lista, Sportskim novostima, te brojnim drugim dnevnim i tjednim novinama, časopisima i tiskovinama objavio je tijekom 50 godina gotovo 20 000 karikatura, čime je na poseban, umjetnički način popularizirao sport i sportsku kulturu. Stipove karikature bile su u brojnim publikacijama u kojima se hrvatski sport predstavljao svijetu. Bio je prvi karikaturist čiji su radovi dobili stalno mjesto u programu nacionalne televizije. Brojne Stipove karikature objavljene su u inozemstvu, u stranim novinama i tiskovinama.

Godine 1970. na svjetskoj izložbi karikature u Montrealu osvojio je 3. nagradu, 1980. nagradu Pjer za portret karikaturu, a 1981. godine nagradu Društva novinara Hrvatske Zlatno pero. Godine 1995. dobio je nagradu Hrvatskog zbora sportskih novosti za životno djelo. U izdanju nakladnog zavoda Globus 1991. godine izdana mu je monografija autora Fadila Hadžića. Pripremio je 29 samostalnih izložbi karikature, a posljednju upravo u svom Začretju. Umro je u Zaboku 30. kolovoza 2004.godine.

Već od malih nogu Rudi Stipković će crtati, zapravo precrtavati sve što vidi negdje nacrtano, od klasičnih slika do suvremenih crtarija, ali će mu ipak od svih motiva najzanimljivije ostati ljudsko lice. Unutarnji nagon koji djeluje mimo svih osobnih usmjerenja i planova, opredijelit će ga za portret, točnije portret-karikaturu.

Dječaka koji svakodnevno iscrtava gomile papira neće osvojiti ni vladajući Disneyevi junaci, ni hrabri supermeni iz stripova; on će ostati hipnotički zagledan u lica oko sebe. Tako će već sa 14 godina objaviti prvu portret-karikaturu (sportaša Bate Dvornića) u Narodnom sportu (1953.), u koju će onda danima zuriti ne vjerujući očima da je njegov crtež otiskan u novinama. Prvi izlazak u javnost bit će i veliko, presudno ohrabrenje za talentiranog dječaka.

Razumljivo između prvog portreta i ovih današnjih, velika je razlika. Prvi crtež karakteriziraju bezazlenost i još nevješti potez darovitog dječaka, a danas s punom zrelošću i nakon nekoliko tisuća objavljenih portreta- Stipković je na samom vrhu ovog žanra karikature.

Karijera Rudija Stipkovića od prve karikature (1953.) u Narodnom sportu razvijat će se spontano, sportskim ritmom, u prvo vrijeme bez namjere da to bude profesija.

Kroz cijelu gimnaziju on će crtati za novine (Narodni sport, Narodni list i Borba), kradući od školskih satova vrijeme za karikaturu. Poslije će studirati pravo (ne vjerujući još uvijek da karikatura može biti profesija) i nakon dvije godine studija, po zakonima životne logike (uvijek jače od naših planova) završiti u Sportskim novostima. Njegova portret-karikatura tako će osvojiti životni prostor…

Svako ljudsko lice posebna je zagonetka. Ne postoji isti ključ da se odgonetne ono što kriju ljudske fizionomije. O tome filozofi, psihoanalitičari teoretski znaju više od karikaturista, ali ka, ali karikaturist to mora konkretno nacrtati. Oni su praktični izvršitelji psihoanalize. Lice mora biti slično, ali ne i preslikano. Karikatura nije fotoaparat koji crta. Karikaturist je psihoanalitičar koji svoju dijagnozu daje crtežom. Iz utrobe čovjeka treba izvući ono što lice ne pokazuje. Lice je česti dekor kulisa iza koje se krije karakter. Karikaturist zato ne preslikava lice, nego crta karakter. Rijetki su ljudi kojima se na licu sve vidi. To su oni neviniji, prostodušniji, ali i tu su moguće zabune. Iza nedužnih svetačkih lica zna se kriti lukavost i dvoličnost. Istinski karikaturist ima dodatno čulo kojim otkriva skrivenu ćud svog modela. Karikatura je preuveličavanje, ali ne u bukvalnom smislu. Karikaturist hipertrofira samo ono što je skriveni dio karaktera.

Stipković je posvetio najveći dio svog stvaralaštva sportu. Zašto baš sportu? Sportski listovi najviše se koriste portret-karikaturom. Njihovi junaci su gotovo svakodnevno, nakon svake utakmice, u središtu javne pažnje. Stipković radi i karikature umjetnika, političara, javnih radnika, ništa manje kvalitetno, neke su čak uspješnije od onih iz sporta. Sportski «modeli» su mladi ljudi, koje je teže portretirati: oni su bez onih oštrih karakteristika na licu, koje dobivaju starije osobe pretvarajući se malo pomalo, s godinama u – vlastitu karikaturu.

Stipković je dobio najteži zadatak. On mora napraviti karikature osoba čija mladost skriva na licu ono što će sutra biti sasvim jasno. Bačen u tu duboku vodu Stipković prolazi spartansku školu strpljenja. Većina njegovih modela su lijepi ljudi, pravilnih crta, na prvi pogled-nikakva šansa za dobru karikaturu.

Stipković međutim tvrdi obratno. «Teže radim karikaturu čovjeka koji je već sam po sebi karikatura. Ovo drugo je manji izazov i slabiji je rezultat.» Raditi karikaturu karikature rutinski je posao, ako se takva karikatura svodi samo na preslikavanje vanjskog izgleda modela.

Kad danas pogledamo stotine i stotine karikatura tih mladenačkih lica, vrhunskih sportaša, onda se zaista uvjeravamo da Stipković govori istinu. Najbolji su dokaz njegove sasvim različite karikature istih osobina. Stipković svoje sportske zvijezde testira kao da im je trener, prati ih iz sezone u sezonu tražeći na njihovim licima promjene i odgovore za uspjehe i neuspjehe, a razlozi su najčešće psihički. Tajna sportskih uspjeha često nije u dobroj kondiciji, nego također u uravnoteženosti i karakteru sportaša. Sve se to vidi dobrim djelom i na licu, to će pročitati kao s dlana iskusni karikaturist, pronicljivo otkrivajući Ahilovu petu svog modela.

Portret-karikatura za razliku od one dnevne, aktualne, pretendira na vječnost. Sigurno je da će i portret-karikatura Rudija Stipkovića nadživjeti autora. Ostat će pohranjene u novinskim, sportskim i drugim arhivima i pojavljivat će se onda kada se buduće generacije u budućim stoljećima budu prisjećale svoje prošlosti. Bit će često i vjerodostojnije od fotografija koje su uljepšavale, a dobra karikatura nema tih idiličnih retuša.

As brzih vožnji Niki Lauda reći će za svoju karikaturu «da je na njoj sličniji sebi nego u prirodi». To će reći i mnogi koje je Stipković portretirao.

U očima navijača često se sportski ljubimci poistovjećuju sa Stipkovićevim karikaturama. Njegov Dražen s rukama polipa koje virtuozno provlači ispod svojih i protivničkih nogu jest pravi Dražen, a ne onaj s fotografije. Stipković često postiže maksimalne rezultate potpuno reducirajući crtež. Njegov Krleža potpuno je ogoljen, a opet vjeran originalu. Arsen Dedić, iako ima samo vrh nosa, odmah se može identificirati. TV voditelj Mlakar nema na crtežu ništa osim vanjskog obrisa glave, a opet je to on i nitko drugi. To su samo neke od karikatura gdje Stipković postiže maksimalnu sintezu.

Bilo bi dobro da budućnost koja će brzo biti sadašnjost posjeduje što više portreta Rudija Stipkovića. U njegovoj će karikaturi ovo naše vrijeme, suvremenici koji su ga činili, kao što rekoh, biti znatno autentičniji nego na privatnim fotografijama gdje su pozirali za povijest.

Karikatura je naše drugo ja, koje vješto skrivamo čak i od samoga sebe, pa ipak moramo priznati – mi smo najviše ljudi upravo onda kad skinemo s lica te javne maske.

Portret-karikature zemljaka Petrice Kerempuha, Rudija Stipkovića, su indiskretno ogledalo u kojem se najbolje ogledamo čak i onda kad rušimo idealizirane iluzije o sebi.

Fadil Hadžić (izvaci iz Monografije)

Mjesto: Prag, Češka republika

Rodio se 1958. godine u Kolarini kod Benkovca, a živio u različitim gradovima nekadašnje Jugoslavije (Šibenik, Skopje, Sarajevo, Beograd). Samouki je karikaturista-portretista koji već 20 godina crta karikature za novine i časopise u Beogradu (Vreme, Ošišani jež, Privredni Pregled) i Pragu (Nedelne Noviny, Lidové Noviny, The Prague Tribune, The Prague Post, Stadion, Týden , Ekonom i druge). U novije doba živi i radi u Pragu gdje na Karlovom mostu crta turistima petominutne karikature. Član je Udruženja umjetnika karlovog mosta i Češke Unije karikaturista. Godine 2007. objavio je knjigu karikatura.

  Nenad Vitas

Radovi

Mladi karikaturist rodom iz Slavonije no trenutno boravi u Zagrebu. Crtkaranjem po papiru se bavi od ranijih dana svoga djetinjstva, ali pravim crtanjem ipak počinje tamo negdje između 7. i 8. razreda OŠ. Inspiriran vrlo karikaturabilnim profesorima iz srednje škole i drugim likovima iz razreda nastavlja s crtanjem pa tako svoje karikature počinje objavljivati i u srednjoškolskom listu "Srednjoškolac" u D. Miholjcu gdje se školovao.

Od 2005. god. postaje član HDK-a, te je svoje radove objavljivao na portalu Blog.hr, zatim u "Dubrovačkom listu", Nočnoj mori... Za sada je održao nekoliko samostalnih izložbi, te aktivno sudjeluje na izložbama u organizaciji HDK-a. Ubrzo se odlučuje doći u Zagreb, gdje od 2006. godine počinje raditi kao dizajner, a svoje karikature surađujući s T-Mobileom nudi kao wallpapere na zaslonima mobitela i majice s karikaturama košarkaša na portalu Kosarka.hr. Nakon godinu dana postaje grafički urednik magazina "Hrvatska košarka" gdje također objavljuje svoje nove radove. 2008. godine pokreče uslužni site WackedStarz.com gdje prezentira svoje najnovije radove, te se nastoji što bolje pozicionirati na vrlo zahtjevnoj globalnoj sceni karikaturista.

U neposrednoj je blizini cesta koju je austrijski car Franjo I. početkom prošloga stoljeća dao izgraditi smatrajući još u to doba ovaj koridor najpovoljnijim za spajanje sjevera i juga. No, moralo se čekati dolazak slobodne i nezavisne hrvatske države da bi se ostvario ovakav projekt, trebali smo dočekati svojega Franju.