Da bi se došlo do pojma savjesti potrebno je sagledati (i priznati) istinu. Dok čovjek ne vidi istinu i ne prepozna ju, o savjesti teško može i govoriti.

Najmanje su tri aspekta istine o svakom tko se računa javnom osobom, a politički dužnosnici po definiciji su javne osobe.

Prva je istina ogledala. Svatko po definiciji vidi sebe u pomalo ružičastom svjetlu. To treba podržavati, jer samopouzdanje je važno za dobrog dužnosnika. Stoga će se na ovim stranicama svakom omogućiti da svoju biografiju prikaže u svjetlu koje mu odgovara.

Druga je istina javnosti. Javnost vas vidi kroz svoje naočale, ponekad iskrivljene, ponekad optimistične, ali uvijek istinite. Istina javnosti vidi se na izborima. Zbog nje će biti moguće komentirati svakog dužnosnika, njegove izjave i ponašanje.

Treća istina je istina činjenica. One znaju biti lijepe i ružne, ali im ni u jednom slučaju nitko ništa ne može. Za svakog dužnosnika postoje činjenice koje ga određuju. I one će biti na ovim stranicama. Kombinacija ovih triju istina daje, recimo, objektivno stanje stvari. Na njemu se temelji savjest. Ako je osobe koje se nađu na ovim stranicama nemaju, svi ćemo se zajedno potruditi da nađemo jednu za njih (lijepu malu savjest). Koja malo peče.

Ima i četvrta istina – istina tajnih službi, SOE, POE, KOSA, UDBE i kako se već ne zovu sva ta čuda. To je tajna istina i takva neka ostane.

Prva istina iz gornjeg odlomka ne boli. Ona liječi komplekse pa se može nazvati i medicinskom istinom (ili psihijatrijskom, ovisno o pacijentu). Ostale znaju biti bolne, posebice ako su u eklatantnoj suprotnosti sa prvom. To je, nažalost, česti slučaj s našim dužnosnicima.

Visoka moralna načela u sukobu su sa skandalima koji se valjaju i nikad ne dovaljaju do kraja, ljubav za građane koje se zastupa u sukobu je s pohlepom, nekretninama, pokretninama i zanimljivim računima u egzotičnim zemljama, moral se tuče s ljubavnicama, domoljublje s čudnom prošlošću, a temeljna etička načela nikako se ne mogu uskladiti sa prošlošću vanjskog suradnika nekih od, gore spomenutih, službi. Današnje odane katolike sustiže prošlost u kojoj su bili sekretari komiteta, milijarderi se vide kao siromašni šoferi koji prevoze čudni novac u neke susjedne zemlje, a istaknuti liberali uvjereni su titovi omladinci. I tome slično.

Te istine bole i ovdje će se naći zato što bole. Kad bole, odnosno kad zabole, moralisti to nazivaju probuđenom savješću. Neka bude. A ako se nečija savjest ne može probuditi nastojat ćemo ju probuditi činjenicama. Možda i uspijemo.

Istina boli zato jer je istina. Laž ne boli, ona ljuti, ona je smiješna, žalosna, odvratna, pokvarena i svakakva, ali ne boli. Istina boli jer pogađa u sridu. Savjest peče jer probudi svijest o istini koja nije baš ona iz ogledala. Ako ne peče, potrudit ćemo se da istina dođe do organa koji će počinitelje nepodopština nagovoriti da se zamisle, da razmisle i da se zabrinu. Pa možda onda zaboli strah, ako već ne peče savjest.

No to pretpostavlja malo drugačiju državu, državu u kojoj nije uništeno društvo ( STVORILI SMO DRŽAVU I UNIŠTILI DRUŠTVO ), državu koja je i pravna i u kojoj mišljenje javnosti, građanske, susjedske, pristojne, ni bogate ni siromašne, one srednje, nešto znači. Što danas u nas nije slučaj. Ako istine koje se ovdje nađu pridonesu barem malo da se ta javnost probudi, da spozna sama sebe i svoju snagu i važnost, ostvarili smo ono čemu se nadamo i u što vjerujemo.

Istina boli onog koga pogađa,a savjest bi trebala peći onoga koga istina zaboli. Istina je, u tom smislu, neka vrsta lakmus papira. Ako vas istina o vama pogodi, a savjest vas zapeče, za vas još ima nade. Možda od vas i bude nešto.

Sve bi to istina trebala, a da li će, ovisi o svima nama.

Ovog manifesta ne bi bilo da nema sakrivenih istina i da nema dužnosnika koji pokazuju da ne znaju što je savjest. Ovog manifesta također ne bi bilo da nema, odnosno da nije bilo, tamnog vilajeta bogaćenja preko tuđe krvi prolivene za državu u kojoj znanje, znoj, pa i krv ne znače ništa, a novac, kako god prljav, znači sve. Ovog manifesta također ne bi bilo da gangsteri nisu ugledni građani i da im naši čelnici ne odlaze na rođendane. Ovog manifesta ne bi bilo da je sve drugačije nego što jeste. Ali nije, ovako je kako je. Ako sami to ne popravimo, tko će? Boli bijeli svijet džon i čitava cipela za nas. Sami smo kao Pale sam na svijetu. A to, sve u svemu, ima i svojih čari.

Da ne bi ispalo da ovdje stanuju smiješni moralisti koji samo apeliraju na savjest novopečenih bogataša, gangstera, korumpiranih političara i inog smeća, potrebno je reći da su i ovaj Manifest i ove stranice poziv da im se savjest utuče u glavu, javnim prikazivanjem njihovih marifetluka, povezivanjem marifetluka po vrstama i učesnicima, prokazivanjem marifetluka tako da i oni u njima obrađeni (obični građani = sirotinja) vide tko im je to napravio, gdje živi, gdje se rodio, u čemu se vozi i kako se do njega može.

Kada to sve posložimo, tada će valjda proraditi i savjest državnog odvjetnika da vidi što ovdje piše.